Danas smo počašćeni što imamo priliku razgovarati s pastorom Vatroslavom Župančićem, čovjekom čija životna priča zrači inspiracijom i dubokim vjerovanjem. Pastor Župančić nije samo teolog i magistar povijesti, već i pojedinac koji je prošao kroz raznolike faze života, od dinamične mladosti s malo veza s Crkvom, preko sudjelovanja u Domovinskom ratu, do dubokog kršćanskog obraćenja u svojoj 23. godini.
Svojim životom i djelovanjem, Pastor Župančić postao je iznimno važan glas u zajednici. Kroz mnogo godina rada u realnom sektoru, stekao je duboko razumijevanje svakodnevnih izazova s kojima se ljudi suočavaju. No, njegova posvećenost vjeri i službi Crkvi nije ostala neprimijećena. Dugogodišnji je propovjednik i evangelizator, osnivač udruge Reforma – organizacije koja promiče etiku, moral i obiteljske vrijednosti, te dugogodišnji član Udruge Veterana, vojnika i domoljuba.
Pastor Župančić nije samo lokalno poznat i cijenjen, već i međunarodno priznat, s višegodišnjim iskustvom u pastoralnoj službi u Njemačkoj, gdje je radio unutar Evangeličke metodističke crkve. Godine 2021. izabran je za predsjedavajućeg pastora iste crkve te aktivno djeluje kao pastor crkvene općine u Zagrebu.
Osim svoje vjerske i crkvene službe, Pastor Župančić je i obiteljski čovjek. Oženjen je i otac dvoje djece, što dodatno obogaćuje njegovu perspektivu na život i društvo.
U ovom intervjuu razgovarat ćemo s Pastorom Župančićem o njegovom putu, njegovim pogledima na društvo, obrazovanje i mlade, kao i o aktualnim temama koje oblikuju Hrvatsku danas. Također ćemo istražiti njegove dublje misli o vjeri, pastoralnoj službi, te njegovim porukama i savjetima za građane Hrvatske.
Pastor Župančić, možete li nam reći nešto više o sebi i svom putu od dinamične mladosti do pozicije pastora i aktivista u crkvi i civilnom društvu?
Rođen sam u obitelji tzv. Gastarbajtera povratnika. Otac je želio da se kao obitelj vratimo jer je bio nacionalno osviješten i želio je da se školujem na materinjem jeziku u Hrvatskoj koja se tada još nalazila u komunističkoj Jugoslaviji. Za mene kao dijete u formativnoj dobi bio veliki šok doći iz blagostanja i slobode na zapadu u tadašnje sivilo, ekonomsku neimaštinu ideologizaciju kojoj su već osnovnoškolci bili izloženi. Odrastao sam u godinama raspada komunizma i naposljetku rata u kojeg sam se na njegovom koncu i sam kao devetnaestogodišnjak uključio.
Osnove kršćanske vjere primio sam kroz katolički vjeronauk. Bio sam kao dijete aktivan i sudjelovao na ministrantskim susretima gdje sam počeo i osjećati poziv Božji. Međutim prevagnula su užici i pustolovine mladenaštva, koja me ipak naposljetku nisu ispunjavala. U traganju za smislom i za istinom doživio sam u 23. godini dramatičnu promjenu koja se teološki naziva novim rođenjem koje je promjenilo smjer mojeg života. Bog i vjera su postali prioriteti mog života. Priključio sam se evanđeoskoj crkvi privučen njihovim jednostavnim pristupom kršćanskoj vjeri ali istodobno ozbiljnim pristupom Svetom Pismu. Nakon teološkog obrazovanja uključen sam u aktivnu službu pastora koju revno nastojim i dalje obavljati.
Kako općenito vidite stanje u društvu danas, i smatrate li da Hrvatska ide u dobrom smjeru?Imate li dojam da država dovoljno brine o mladima i kulturi obrazovanja? Koje su po vašem mišljenju najveći izazovi s kojima se mladi danas suočavaju?
Hrvatsko društvo je u posljednjih nekoliko desetljeća doživjelo ogromne promjene. Od zemlje s nedemokratskim sustavom, kroz strahote rata, veliku pobjedu u Domovinskom ratu, preko višegodišnjeg često i ucjenjivačkog procesa za ulaz u zapadne integracije pa do konačnog članstva u EU. Hrvatska je postigla čudesne rezultate i to pokazuje da kao narod posjedujemo snagu sposobnost otpora mnogim izazovima. Međutim Hrvatska istodobno bilježi veliki pad nataliteta i odlazak mladih u inozemstvo. Korupcija je ostala vrlo prisutna u institucijama. Svi ovi negativni trendovi prisutni su i u drugim zemljama , ali ono što začuđuje je da su naše vlasti previše pasivno reagirale na ove trendove , a u nekim slučajevima poput vlasti u glavnom gradu provodi se radikalna antinatalitetna politika. Začuđuje me ovakav iracionalan pristup demografskim problemima usprkos mnogim višegodišnjim upozorenjima od strane vrhunskih stručnjaka poput profesora Šterca i Akrapa. Ukoliko ne poslušamo upozorenja takvih stručnjaka i ako vlast ne počne ozbiljno i kontinuirano poticati natalitetnu politiku, prijeti nam demografski, kulturni i ekonomski slom.
Što se tiče obrazovanja- naša djeca i mladost dobivaju mnogo znanja ali je uočljiv pad vrijednosti, bontona i kulture ophođenja .Nude se programi poput tzv. Građanskog odgoja koji je upravo suprotan od tradicionalne i i građanske kulture našeg naroda. Ono što je pozitivno jesu hrvatski športski uspjesi i na tom polju treba nastaviti ulagati u mlade. Dok sam bio u Njemačkoj ljudi su se divili kako takva mala nacija ima toliko dobrih športaša, a ja sam im znao odgovoriti da u međuvremeno proizvodimo i najbolji električni auto na svijetu. Znanost je također grana koja ima budućnost u Hrvatskoj
S obzirom na svoje iskustvo u udrugama i aktivnostima civilnog društva, možete li komentirati događanja i pojave u Hrvatskoj oko transrodne ideologije? Kako Crkva i društvo trebaju pristupiti tim pitanjima? Kako vidite ulogu Crkve u suvremenom društvu i kako Crkva može doprinijeti pozitivnim promjenama?Možete li nam reći nešto više o vašem angažmanu u udruzi Reforma i ciljevima te udruge u promicanju etike, morala i obiteljskih vrijednosti?
O odnosu crkve i društva se rapravlja već dvije tisuće godina. Povijest je pokazala da je crkva -kao narod Božji i instutucija uvijek najbolje funkcionirala i ispunjavala svoju Kristom danu funkciju, kada je bila na kritičkoj distanci sa vlastima. Ta je nužno kako bi Crkva zadržala svoje proročko poslanje i propovijedala izvorni evanđeoski nauk. Svaki puta kada bi novac, moć ili privilegije postale prioritetno pitanje u crkvi – dogodila bi se korupcija vjere i njenih institucija. Takvo je bilo stanje u petnaestom i šesnaestom stoljeću i zato je bila nužna reformacije unutar Zapadnog kršćanstva.
U suvremenom društvu je prisutna suptilna sekularizacija, i to kroz nove oblike ideologija poput transrodne koju ste spomenuli ali i kroz nametanje raznih alternativa braku i obitelji. Kada bi pratili medije čovjek bi dobio krivi stav da su ove stvari samorazumljive, nužne i moderne kako ih se želi prikazati . Međutim kao što smo vidjeli pri referendumu o braku velika većina ljudi ne podržava takve vrste „moderniteta“. Crkve i vjerske zajednice su po svojem osnovnom poslanju one koje posebno naglašavaju i skrbe za vrijednosti braka i života. Bog je naime stvorio instituciju braka i obitelji prije institucije crkve i države. Zato svaka kultura koja prestane cijeni brak i obitelj nema budućnosti.
Moj društveni angažman u udruzi Reforma ali i sada kao crkvenog službenika dolazi iz moje vjere. Kršćanska vjera ne može biti pasivna niti svedena na puki formalizam i sakramentalnost. Prava vjera je uvijek javna vjera i mora biti usmjerena na društvo i brigu za bližnje. Tim idealom su bili vođeni ljudi poput osnivača Crvenog križa Henryja Dunanda ili pastora Martina Luthera Kinga koji se javno borio protiv rasne segregacije, te tisuća vjernika kroz povijest.
To uvjerenje vodi i mene i moje suradnike. Kada smo primijetili prije više od deset godina da je mnogo veterana koji si oduzimaju živote, nastojali smo dati odgovor na to. U Hrvatsku smo pozvali vijetnamskog veterana iz SAD koji je nadvladao probleme PTSPa kroz vjeru i pisanje knjige. To je bilo sve što smo u tom trenutku mogli učiniti, ali hvala Bogu pomogli smo brojnim ljudima , koji su nam na koncu ovog projekta slali pisma zahvale.
Kako doživljavate svoju ulogu kao pastor metodističke crkve, i što smatrate najvažnijim izazovima i ciljevima u toj ulozi? S obzirom na svoje iskustvo u Njemačkoj i Hrvatskoj, možete li usporediti razlike u percepciji religije i vjere između tih dviju zemalja?Kako vi osobno integrirete svoju vjeru i duhovni život u svakodnevni život i obitelj?Kako vidite budućnost Crkve i vjere u Hrvatskoj? Koje promjene ili prilagodbe smatrate ključnima u savremenom svijetu?Kako se nosite s izazovima i stresom koji dolaze s pastoralnom službom i aktivizmom?Imate li poruku ili savjet za građane Hrvatske u svjetlu vašeg iskustva i vašeg angažmana?
Metodizam je dio protestantizma u Hrvatskoj. U zemlji u kojoj je nacionalna legitimacija jednaka onoj vjerskoj kao što je to kod nas je ponekad teško objasniti da protestantizam nije nikakva strana stvar u hrvatskom kulturnom biću. Naprotiv hrvatski teolozi, svećenici pa i biskupi imali su vrlo važne uloge u protestantskoj reformaciji. Nastojali su narodu pružiti prijevod Svetog Pisma puno prije nastanka narodnih preporoda. Postojeći pravni okviri daju vjerskim zajednicama puno prostora i autonomije koju sam spomenuo da je potrebna Crkvi.
Također metodistički se svećenici kao i ostali protestantski duhovnici smiju ženiti i osnivati obitelji, što je veliko obogaćenje.Obiteljsko ozračje je dobro za službu jer čini da osoba bolje shvaća svakodnevni i realan život ikojeg se onda obogaćuje kršćanskom duhovnosti Znamo također da su mnoga djeca svećenika davala veliki doprinose društvu, poput Nikole Tesle ili Angele Merkel naprimjer.
Služba u Njemačkoj je za mene bila velika škola. Mogao sam biti župnikom u veliki gradovima i biti dijelom njemačke evangeličke tradicije.
Nažalost bio sam i svjedokom kako se Njemačka urušava kao kršćanska nacija. Sve je manje ljudi vezano uz Crkve a mnogi duhovnici i laici kapitulirali su pred duhom vremena (Zeitgeist je izvorno njemačka riječ) . Zastave duginih boja se vijore jednako pred evangeličkim kao i pred rimokatoličkim crkvama – što je skandalozna izdaja vjere. Pritisak na one koji i dalje zastupaju klasični evanđeoski nauk je postao vrlo jak. Tako je nedavno jednom pastoru-aktivistu za nerođene prekinut skup kojim je htio ukazati na probleme pobačaja, zbog prijetnji militantnih aktivista. Naravno da postoje mnogi skandali i druge stvari koje su se dogodile u crkvama traže samokritiku kajanje i disciplinu , ali odstupanje od osnova vjere je nedopustivo, a to se događa u Njemačkoj.
To treba biti pouka nama U Hrvatskoj da vjeru uzimamo mnogo ozbiljnije i da u pogledu moralnih i etičkih pitanja te oko humanitarnog rada kršćanske crkve više surađuju, te da se zauzima mnogo čvršći stav. Mi smo naprimjer s konsternacijom reagirali kada je Grad Zagreb dodijelio nagradu Mireli Čavajda , te kada su ukinute naknade za Majke odgajateljice, ali voljeli bi da i drugi osobito velike vjerske zajednice budu mnogo čvršći i jasniji glede ovog pitanja i da surađujemo.
To je pravi aktivni i iskreni ekumenizam koje našem društvu treba a ne neku liturgijsku paradu crkava jednom u godini.
Zato potičem vjernike i duhovnike da u ovim kritičnim trenucima za našu zemaljsku domovinu Hrvatsku budu što aktivniji u naviještanju Evanđelja, te da se umrežavaju u svrhu zaštite i promoviranja kulture života.
Izvor: embargo.hr
