Povodom smrti britanske Kraljice Elizabete II u rujnu ove godine, pojavili su se i osvrti na njezinu ulogu kao monarha ali i kao poglavara Engleske crkve. Nažalost pokazalo se kako u Hrvatskoj vlada veliko nepoznavanje povijesti, ustroja i teologije Engleske crkve te su se u javnim i društvenim medijima znali pojavljivati komentari kako je Engleska crkva. „postala protestantska prema političkoj osnovi”, ili da je tadašnji engleski monarh Henry VIII „odvojio Crkvu od Rima, samo jer je htio razvod i ponovni brak s drugom”, pa čak i do komentara na ivici vulgarnosti : „Kako se radilo o odvajanju na bazi hormona”.
Pri ovim komentarima se ne radi samo o neznanju već zapravo o namjernom izvrtanju činjenica u svrhu difamiranja protestanata, čiji izvori sežu u povijest barokne i militantne protureformacije koja je u hrvatskim zemljama imala zagovornike stoljećima, i čiji su odjeci, kako vidimo ostali čak i nakon postkoncilskog zaokreta šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kako bi istinom razbili ovakav primjer pogrešne povijesne mitologizacije potrebno je naglasiti nekoliko važnih stvari .
1. Engleska reformacija bila je preteča reformaciji u Europi, a ne obrnuto
Već u četrnaestom stoljeću se pojavila osoba Johna Wycliffea, koji je kao svećenik i profesor na sveučilištu u Oxfordu učinio niz stvari koje su omogućile promjene u tadašnjoj Crkvi . U prvom redu preveo je Bibliju na narodni jezik. Iako se radilo o prijevodu sa latinske Vulgate, Wycliffeov prijevod doveo je Božju riječ među šire čitateljstvo osobito klera, čime se stvarala baza teologa koji su kasnije otvoreno prihvatili protestantsku reformaciju. Njegovi spisi kojima je doveo u pitanje papinski primat nad Zapadnom Crkvom te kritizirao razne nebiblijske i nekršćanske prakse visokog klera utjecali su desetljećima kasnije na mnoge teologe širom Europe, u prvom redu na sveučilištu u Pragu na kojem je djelovao češki svećenik Jan Hus. Hus je zbog zastupanja Wycliffeovih tezi bio osuđen i papinskom prevarom spaljen na lomači u Konstanzi čime je postao mučenikom koji je nadahnuo Martina Luthera i njemačke reformatore koji su se pojavili stotinjak godina kasnije.
2. Engleski reformatori bili su pokretači a nikako izvršioci protestantske obnove
U prvom redu radi se o nadbiskupu Cantenburyja Thomasu Cranmeru koji je prihvatio primat Monarha ali je istovremeno učinio niz vjerskih i strukturnih promjena koje su iznutra obnovile Englesku crkvu što nije bila izvorna želja Engleskog kralja koji je osim po pitanju svoje ženidbe htio ostati u katoličkoj vjeri. Drugim riječima Cranmer je iskoristio povoljan trenutak kako bi uredio liturgiju, odnosno Knjigu molitava: The Book of Common Prayer koja je s malim modifikacijama u uporabi sve do danas. Okrenuo je doktrinu u smjeru koji je bio snažniji od nekih reformatora na kontinentu, tako što je dopustio udijeljivanje euharistije pod obje prilike, ukinuo nametnuti celibat za kler, regulirao i reducirao uporabu likova, slika i kipova u Engleskoj Crkvi. Zbog toga je i zbog izjava poput: „ Smatram da je papa Kristov neprijatelj i Antikrist, te odbacujem njegov lažni nauk” je na koncu i stradao na lomači 1556. godine za vrijeme vladavine Kraljice Marije koja je zaslužna za progone i pogubljenja mnogih engleskih protestanata, među kojima su uz Cranmera poznati i biskupi Hugh Latimer i Nicholas Ridley nazvani i „Oxfordskim mučenicima“.
Vidi i ovo: Henrik VIII ili Thomas Cranmer? Deset činjenica o reformaciji Crkve Engleske
3. Engleska reformacija se je nastavila
Nakon što se je protestantizam etablirao u Europi i u Engleskoj u vrijeme kraljice Elizabete I , u Engleskoj proces reformacije nije završio, već su ga nastavili teolozi i svećenstvo unutar Engleske crkve koji su zbog svojeg inzistiranju na „očišćenju od svih ostataka Rima “ u Engleskoj crkvi, bili nazvani i „puritancima“. Jedna od struja puritanaca bili su spremni i na fizičko odvajanje od svoje postojbine u svrhu doktrinalne čistoće te su se zaputili u tadašnje sjevernoameričke kolonije gdje su osnovali naselja i udarili temelje zakonodavstvu koje je na koncu omogućilo razvoj vjerske tolerancije i sloboda. Puritanci pak koji su ostali u Engleskoj, bili su generatori promjena „ iznutra „ a treba napomenuta da je susjedna Škotska za razliku od Engleske ustanovila zemaljsku crkvu neovisniju od države sa drugačijim crkvenim ustrojem ali jakim protestantskim (reformiranim) teološkim profilom.
4. Postoje poveznice Hrvatske sa Engleskom reformacijom
Koliko je mučeništvo Thomasa Cranmera odjeknulo Europom, svjedoči činjenica da mu je teolog i reformator Slavonije i Baranje; Mihael Starin posvetio svoje literarno djelo : „Priča o nadbiskupu Thomasu Cranmeru“ , čije je reizdanje nedavno objavila i Protestantska reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj.
Najveća poveznica svakako je ona splitskog nadbiskupa Marka Antonia de Dominisa, rodom sa otoka Raba, koji je na početku sedamnaestog stoljeća zbog svojih kritičkih djela o obnovi Crkve došao pod lupu inkvizicije te je uspio prebjeći u Englesku , gdje je našao refugijum i otvorena vrata kod nadbiskupa Cantenburyja Abbot, te engleskog kralja Jakova I. Ovdje je mogao napisati i svoje kapitalno djelo De republica ecclesiastica u kojem je iznio viziju obnove tadašnje cjelokupne Crkve.
Vidi i ovo: Apostolska sukcesija u Protestantskoj reformiranoj kršćanskoj crkvi
Mnogo je još doprinosa koje je od reformacije Engleska Crkva dala svijetu : iznjedrila je kršćanski pokret koji je postao globalni- kao npr. metodizam, koji je slijedom povijesnih događaja postao i zasebnom Crkvom, te je podržavala brojne znanstvenike i književnike čija su djela su na taj način postala poznata i dostupna mnogima.
Autor: Pastor Vatroslav Župančić
Izvor: ipaprkc.org
