Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro,
što Jahve traži od tebe
Mihej 6, 8
Posljednjih se godina na svjetskoj razini među tradicionalnim protestantskim crkvama vodi jedna intenzivna debata. Radi se o pitanjima odnosa prema homoseksualnim osobama u crkvi, priznavanju tzv. brakova, blagoslovu takvih partnerstava te o ordinaciji (zaređivanju, rukopolaganju) takvih osoba u crkvene službe prezbitera, pastora i biskupa.
Na nekim mjestima je zbog ovog pitanja već došlo do podjela a osobito na Zapadu prijete novi razdori i napuštanja baze članstva. Predstavnici tzv. progresivne struje koje traže „otvaranje” crkava prema ovom pitanju pozivaju se na načela tolerancije, uključivosti, ljudskih prava. Najučestaliji argumenti predstavnika ove malobrojnije skupine su: ljubav i napredak.
Protivnici takve vrste „otvaranja”, odgovaraju kako je homoseksualna praksa protivna Božjem stvaralačkom poretku objavljenog u Svetom pismu tj. – braku kao zajednici isključivo jednog muškarca i jedne žene, te obitelji koja iz toga proizlazi. Nadalje se napominje kako Biblija nikada nije odobravala homoseksualnost – naprotiv; ona jasno i nedvosmisleno osuđuje ovu praksu i ona je opisana kao izraz dekadencije pojedinca i društva.
Također nam crkvena povijest nigdje ne ukazuje da se ikada homoseksualnost u dvije tisuće godina smatrala normalnom ili da se ikada blagoslivljala, kako se sada od strane progresivnih grupa predlaže. Crkva je tako otvorena za sve grešnike svih vrsta, ali njena je glavna zadaća grešnicima dati uvid i priliku pokajanja i promjenu koju daje vjera u Isusa Krista.
Međutim iz krugova zagovaratelja „otvaranja” sve su prisutniji pokušaji da se na još jedan način teološki opravda homoseksualnost. Tako je nedavno jedan superintendent napisao u javnom glasilu denominacije kako je u stvari „naša (kršćanska) spoznaja naposljetku samo ograničena, odnosno djelomična”. Autor za potvrdu autentičnosti citira stihove iz Hvalospjeva ljubavi kojeg je Apostol Pavao napisao u svojoj prvoj poslanici Crkvi u gradu Korintu „Doista, sada gledamo kroza zrcalo,u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat” (1 Kor 13,12). Nadalje autor smatra kako kršćani ovo pitanje trebaju ostaviti otvorenim, jer možda je Bog sasvim drugačiji nego što ga zamišljamo i možda je on širi u ljubavi od nas? Tako se na koncu poziva na poniznost u raspravama o tom pitanju i na povjerenje u Boga.
Premda ova argumentacija zvuči pristojno i mnogim laicima i prihvatljiva jer zastupa određene društvene norme, sa stajališta kršćanske teologije ovi su argumenti vrlo oskudni, neuvjerljivi i na koncu i opasni pa čak i heretički.
Naime Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima nije napisan kao vjeroispovijedanje ili kao centralna točka spasenja ili orijentir za život i praksu vjernika nego prvenstveno kao osobno divljenje apostola Pavla Božjoj transformirajućoj „agape” ljubavi. Ali što je najvažnije on je dio jedne cjeline, jednog pisma u kojem apostol otvara tadašnjoj crkvi važne teme i ukazuje na probleme koji su prisutni u Crkvi svih vremena. Prva poslanica korinćanima kao kanonski dio Pisma je po tome i mjerilo nauka o ovom problemu.
Kao takva cjelina u pismu se samo nekoliko poglavlja prije Hvalospjeva jasno i nedvosmisleno daje vjernicima na znanje nekoliko stvari:
1. Pitanje je zašto apostol upozorava Crkvu? Naime, radilo se u crkvi koja je bila u okruženju spolnog promiskuiteta tadašnjeg vremena – prostitucije i homoseksualnosti. Upravo su ove stvari opterećivale ovu zajednicu ranih kršćana što je vidljivo u nastavku:
Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.
2. Prema ovoj izjavi je vrlo jasno kako i homoseksualnost („muškoložnici, mekoputnici”) nije prihvatljivo ponašanje jednako kao ni pijanstvo, lakomstvo, preljub ili psovka. Prema tome nema smisla blagoslivljati ili odobravati niti jedno od navedenoga.
3. Apostol onda navodi milost i ljubav Božju te u nastavku govori: „To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega”. Dakle s kršćanskom spoznajom dolazi i promjena ponašanja koje se zatim i očituje u odgovornoj spolnoj etici. O ovome mogu svjedočiti i nebrojeni obraćenici koji su u povijesti Crkve ostavili presudan trag poput Sv. Augustina na kojeg je osobito djelovalo pismo apostola Pavla Rimljanima (Rim 13, 13–14). Također o ostavljanju homoseksualnog načina života svjedoče brojni obraćenici na kršćanstvo od kojih su neki napisali i knjige poput bivšeg gay aktivista Davida Benneta.
Također se postavlja jedno jednostavno pitanje kod teorije o ograničenoj spoznaji Božje volje. Naime, kakav bi to bio Bog kojeg kršćani nazivaju Ocem a koji bi svoju djecu ostavio u svojevrsnoj magli – bez orijentacije, cilja i vodstva u svijetu tisuća ideja, filozofija i mišljenja? Kakva je to vjera u kojoj ne postoje osnovne linije spoznaje glede spasenja, te ponašanja i praktičnog života?
Promatrajući novozavjetnu crkvu, odmah zapada u oči kako ništa od toga nije bilo nejasno ili djelomično od samih početaka. Prvi apostolski Sabor u Jeruzalemu, koji se sastao prvenstveno zbog pitanja odnosa inomplemenih vjernika prema židovskom zakonu, ostavio je jedan vrlo jasan zaključak s tri stavke od kojeg se jedna nedvosmisleno odnosi i na danas aktualno pitanje u crkvama. Naime apostoli i starješine su donijeli zaključak da se treba pored ostalog „uzdržavati od bluda” (Djela 15, 29). Od trenutka ove odluke preko dva milenija crkvene povijesti crkve su znale točno što je blud i smatrali su ga grijehom. Crkva je imala mnoge druge rasprave i zaključke kroz povijest ali je ovo pitanje bilo toliko samorazumljivo da se ono nikada nije otvaralo, barem do pojave postmodernizma i suvremene „diktature relativizma”.
Međutim Bog ne mijenja svoje mišljenje prema duhu vremena (zeitgeistu), stoga zagovornici „otvaranja prema homoseksualnosti” riskiraju ne samo podjele unutar svojih crkava i denominacija nego i opasnosti da se nađu na krivoj strani povijesti – suprotstavljeni objavi Božjoj i apostolskom nauku.
Stoga je za kršćanske službenike danas ključan izazov – ostati dosljedno vjeran utvrđenom nauku i jasnoj objavi Svetoga pisma nasuprot trenutnom pomodarstvu svijeta koji postaje sve veći protivnik evanđeoskoj Istini.
Vatroslav Župančić
Izvor: ipaprkc.org
