Nedavno je medijsku pozornost izazvala reakcija na predavanje jedne popularne pjevačice u franjevačkom samostanu u Zadru. Naime nakon što se ispostavilo da je predavanje sadržavalo elemente suprotne nauku Katoličke crkve, vodstvo samostana se ogradilo od toga javnim priopćenjem.
Javnost je na to reagirala različito: od onih koji su se složili s ovom ogradom, do onih koji u predavanju nisu vidjeli ništa loše, naprotiv korisnu duhovno-terapeutsku pomoć, te su pokazali nerazumijevanje inzistiranjem Franjevaca na ispravnosti doktrine.
Sama Danijela Martinović oglasila se svojom tvrdnjom kako su njene namjere bile iskrene i poštene, te da je nepromjenjiva činjenica da je ona odrasla i odgajana u katoličkom duhu te je svoje pismo javnosti završila citirajući molitvu Bogu s predavanja u kojoj na koncu stoji: Ali uvijek i svugdje daj mi tajnu moć da budem Ljubav, Ljubav, Ljubav.
Premda ovaj događaj slikovito opisuje poimanje vjere kod mnogih pojedinaca u današnjem društvu, ovakva tumačenja nisu novost – naprotiv; tendencija zanemarivanja službenog kršćanskog nauka, čak i u tradicionalnim crkvama na Zapadu u zabrinjavajućem je porastu. Trend prihvaćanja vrijednosti i normi duha vremena (Zeitgeista) preuzeo je i mnoge vođe crkava, koji su tisućljetne biblijske istine i vjeroispovijedanja crkve zamijenili sekularno-humanističkim vrijednostima: inkluzivnosti, tolerancije, otvorenog društva te naposljetku parolama kojima se poslužila i pop pjevačica – ljubavi.
Osim što se takvom zamjenom stvara dojam kako su oni koji inzistiraju na tumačenju i ispravnosti kršćanskog nauka ustvari nazadni, uskogrudni ili netolerantni, u ovakvoj redukcije vjere na nekoliko humanističkih i emotivnih parola krije se velika opasnost.
Naime doktrina i ispravan nauk jest ključan za kršćansku vjeru te ima potpuni prioritet iznad trenutnih osjećaja ljudi ili mišljenja javnosti. Radi se naime o određivanju standarda i autoriteta za život vjernika tj. tko je onaj koji je izvor istine: Bog ili čovjek? Ako je to Bog koji je svoju volju objavio pisano kroz Sveto Pismo, onda ta istina treba biti i standard i orijentacija Crkve svih vremena. Kršćanstvo je već u svojim židovskim korijenima prepoznalo važnost nauka i Isus tu važnost nije umanjio svojom službom ljubavi (koja u biblijskoj lingvistici ima nekoliko izraza). Naprotiv poslanje širenja vjere, obrane i utvrđivanja nauka dobili su apostoli-njegovi najbliži suradnici. Pošto su već od toga vremena razne vrste učenja imala tendenciju infiltrirati se u Kristovu objavu i apostolski nauk Crkva je nekoliko puta sazivala važne sabore koji su rezultirali ogradama od hereza i jasnim vjeroispovijedanjima vjere.
Reformacija 16. stoljeća je tako bila pokret prvenstveno usmjeren na važnost doktrine s pozivom na povratak izvornom nauku Sv Pisma i istina glede teologije spasenja, opravdanja vjerom itd. Ortopraksa ili društvene promjene bili su sekundarna pitanja – na prvom mjestu reformatora nalazila se ortodoksija tj. pravovjernost.
Međutim današnje društvo je izrazito adogmatično, prvenstveno radi negativnog iskustva ideologija koje su u 20. stoljeću ostavile razorne posljedice. Danas se mogu i u kršćanskim krugovima čuti teze poput: nije bitan nauk, bitna je ljubav! Jedinstvo i odnosi ispred dogmi! i tomu slične izjave koje više nalikuju utopističkoj i optimističnoj slici ezoterijskog pokreta New Age, nego jedne ozbiljne vjere koja je u dvije tisuće godina bila intelektualni i duhovni graditelj nositelj civilizacije.
Evanđelje za vjernike nije ideologija niti jedna od religija u pluralnom svijetu. Nije niti terapija kojim se mogu poboljšati ljudski osjećaji ili kvaliteta života. Ne – ono je jedina istina koja može spasiti grešnog čovjeka u svakom vremenu, i dati mu novi život – slijeđenjem Isusa Krista i njegovog nauka prenesenog kroz kršćansku Crkvu.
Izvor: ipaprkc.org
